Zašto razmotriti elektrostatičku separaciju nakon gravitacijskog odvajanja obalnog pijeska? Pogledajmo prvo koje proizvode treba isporučiti.

Nakon gravitacijskog odvajanja, udio laganog pijeska se smanjuje i teški minerali postaju koncentrirani; međutim, rezultirajući proizvod može i dalje biti mješavina. Minerali kao što su ilmenit, rutil i cirkon su svi vrijedni, ali svaki od njih ima različite krajnje primjene i specifikacije kvaliteta. Sam izgled tamnije boje koncentratne trake ne ukazuje na to koliko je blizu proizvodnji konačnih proizvoda usklađenih sa specifikacijama. Ovo je mjesto gdje elektrostatičko odvajanje dokazuje svoju vrijednost: kada nečistoće – koje su ostale iza gravitacije ili magnetske separacije – ometaju ciljni proizvod, a čestice pokazuju iskoristive razlike u električnim svojstvima, elektrostatička separacija nudi efikasnu alternativu. Neophodnost ovog koraka treba utvrditi analizom specifičnih nečistoća preostalih u proizvodu; činjenica da je sirovina "pjesak na plaži" ne opravdava automatski ugradnju elektrostatičkog separatora. Gravitaciono odvajanje, koje se oslanja na razlike u kretanju čestica unutar fluida, koristi gustinu kao primarni kriterijum – iako veličina čestica, oblik i stepen oslobađanja minerala takođe utiču na ishod. Iako je gravitaciono odvajanje dobro pogodno za uklanjanje velikih količina laganog peska, ono se ne može zasnivati samo na činjenici da su minerali "teški" - izolovati ilmenit, rutil i cirkon u pojedinačne, čiste proizvode. Shodno tome, analiza sirovog koncentrata ne treba samo da prikaže ukupan sadržaj teških minerala; mora specificirati pojedinačne proporcije svakog ciljanog minerala, identificirati prisutne nečistoće i utvrditi da li ovi minerali postoje kao diskretne, oslobođene čestice. Ako se minerali titanijum i cirkonijum prvenstveno nalaze u odvojenim, oslobođenim zrnima, mogu se iskoristiti razlike u njihovim fizičkim svojstvima. Suprotno tome, ako ostanu kao kompozitne (srasle) čestice, svaki proces odvajanja će djelovati na cjelokupno kompozitno zrno, potencijalno odvodeći oba minerala zajedno. Dok se obogaćivanje fokusira na koncentriranje ciljnih minerala, prečišćavanje zahtijeva odvajanje vrijednih minerala jedan od drugog, kao i od nečistoća. Potrebna dubina obrade značajno se razlikuje u zavisnosti od toga da li je konačna isporuka mješoviti teški mineralni koncentrat ili pojedinačni, pročišćeni proizvodi poput ilmenita, rutila i cirkona. Samo jasnim definisanjem predviđenog krajnjeg proizvoda može se odrediti koje specifične nedostatke treba da se pozabave faze dalje obrade.

Magnetna i električna svojstva služe kao različite osnove za klasifikaciju minerala. Uzimajući za primjer tipičan skup teških minerala iz obalnog ležišta, razlike u magnetskom odzivu - pod odgovarajućom opremom i uvjetima magnetnog polja - mogu se koristiti za odvajanje ilmenita od rutila i cirkona. Međutim, frakcija dobijena magnetskom separacijom može još uvijek sadržavati mješavinu rutila i cirkona; dok je magnetna klasifikacija ispunila svoju specifičnu svrhu, to ne znači da rezultirajuća frakcija zadovoljava specifikacije proizvoda za bilo koji pojedinačni mineral. Električno odvajanje visokog napona daje dodatni kriterij zasnovan na površinskoj električnoj provodljivosti čestica. Pod odgovarajućim uslovima suve obrade, ilmenit i rutil se obično javljaju u provodljivu (ili poluprovodnu) frakciju, dok cirkon pripada neprovodnoj frakciji. Ovo nudi put za dalje razdvajanje u slučajevima kada same magnetske metode nisu dovoljne. Metode magnetne i električne klasifikacije nisu zamjenjive, a prisustvo više minerala u jednoj frakciji proizvoda ne znači da se radi o istoj tvari. Na primjer, i ilmenit i rutil se mogu javiti provodnoj frakciji, što zahtijeva dalju diferencijaciju; Slično, cirkon i rezidualni kvarc mogu završiti u neprovodljivoj frakciji, što znači da se tok neprovodnog proizvoda ne može jednostavno tretirati kao gotov proizvod od cirkona visokog kvaliteta. Ovi odnosi predstavljaju opšte trendove, a ne apsolutne oznake za svaku seriju mineralnih uzoraka. Faktori kao što su mineralni sastav, promjene, inkluzije, izrasline i stvarni površinski uvjeti znače da čestice koje se susreću tokom testiranja mogu odstupiti od ponašanja idealnih, čistih minerala. Nadalje, uočeni magnetni odgovor u velikoj mjeri ovisi o specifičnom magnetskom polju i korištenim parametrima odvajanja; brzi test ručnim magnetom nije zamjena za sveobuhvatnu procjenu podložnosti obogaćivanju materijala.
Cilj elektrostatičke separacije ovisi o specifičnoj smjesi koja se obrađuje. Ako je ciljni proizvod cirkonski pijesak – sa česticama rutila ili ilmenita kao primarnim odvojivim nečistoćama – može se koristiti elektrostatička separacija kako bi se smanjio sadržaj ovih minerala koji sadrže titan. Suprotno tome, ako je meta rutil, izazov se prebacuje na minimiziranje prisustva cirkona i drugih nečistoća uz maksimaliziranje povrata rutila. Čak i kod istog sirovog materijala, promjena u ciljnom proizvodu mijenja koju frakciju treba zadržati, a koje gubitke treba pratiti. U odvajanju valjaka visoke napetosti, na primjer, mineralne čestice dobijaju električni naboj; više provodljive čestice se brzo ispuštaju u kontaktu sa uzemljenim valjkom, dok manje provodljive čestice zadržavaju svoj naboj duže. Pod kombinovanim uticajem mehaničkog kretanja i električnog polja, ove čestice prate različite putanje. Ovo ilustruje princip razdvajanja na osnovu električnih svojstava; to ne znači da oprema može automatski identificirati minerale po imenu, niti služi kao univerzalni opis za operativnu mehaniku svih vrsta elektrostatičkih separatora. Uključivanje elektrostatičkog odvajanja zahtijeva jasno definiran cilj - jednostavno navođenje "poboljšati ocjenu" nije dovoljno. Mora se navesti koji se međutok obrađuje, koje vrste čestica treba ukloniti, koji proizvod treba oporaviti i koje zaostale nečistoće mogu ostati. Elektrostatičko odvajanje je samo jedna faza u širem procesu; rezultirajuće provodne, neprovodne i srednje frakcije moraju se analizirati pojedinačno. U nekim projektima ovaj korak je nepotreban. Jedan takav scenarij je kada postojeće metode razdvajanja već pouzdano zadovoljavaju specifikacije proizvoda. Ako je mineralni sastav relativno jednostavan – a trenutne tehnike gravitacije ili magnetske separacije su dovoljne za kontrolu ključnih nečistoća uz održavanje prihvatljivih stopa oporavka i stabilnosti proizvoda – nema potrebe za dodavanjem stupnja elektrostatičkog odvajanja samo da bi se proširila lista opreme. Eliminacijom suvišnih koraka obrade izbjegavaju se nepotrebna opterećenja vezana za sušenje, rukovanje materijalom i održavanje opreme. Drugi scenario se javlja kada je obim projekta ograničen na isporuku mešovitog koncentrata teških minerala koji ispunjava dogovorene specifikacije, uz dalje odvajanje koje obavlja primalac. U takvim slučajevima, fokus bi trebao ostati na ugovornim zahtjevima i ograničenjima nečistoća za rasuti koncentrat; ne bi trebalo nametati nizvodne standarde za rafinaciju jednog minerala uzvodnom procesu. Dok isporuka koncentrata u rasutom stanju može predstavljati dobro definiranu granicu projekta, ne treba je pogrešno okarakterizirati kao završetak potpunog odvajanja minerala. Treći scenario se javlja kada su razlike između čestica nedovoljne da podrže efektivno elektrostatičko odvajanje. Ako je primarni problem prisustvo neoslobođenih kompozitnih čestica, ili ako se električni odgovori dve grupe čestica koje treba odvojiti značajno preklapaju pod datim uslovima, jednostavno povećanje broja prolaza kroz elektrostatički separator verovatno neće biti efikasno. U takvim slučajevima, prvo treba preispitati proces pripreme materijala ili fizičku osnovu za razdvajanje; povećanje primijenjenog napona nije valjan lijek za fundamentalni nedostatak iskoristivih razlika između čestica. Sama činjenica da minerali zahtijevaju dalje odvajanje ne opravdava, sama po sebi, upotrebu elektrostatičke separacije. Alternativni procesi moraju biti procijenjeni, zajedno sa procjenom potencijalnih gubitaka materijala i uključenih dodatnih troškova. Suprotno tome, neuspješan test koji je rezultat neodgovarajućeg stanja napajanja ne dokazuje da je materijal inherentno neprikladan za elektrostatičko odvajanje; potencijal za razdvajanje i izvodljivost stabilnog, tekućeg rada moraju se procijeniti kao odvojena pitanja.







