Teorijska hipoteza jedna
Na drobljene materijale utječe njihova gravitacija ili vanjska sila. Nakon ulaska u drobilicu iz dovodnog otvora, oni se distribuiraju u radijalnom smjeru i dobivaju centrifugalnu snagu pod djelovanjem rotacijskog centrifugalnog diska velike brzine. Nakon napuštanja diska, velikom brzinom lete do prstenaste zupčaničke ploče. Na taj način, materijal i prstenasta zupčasta ploča, materijal i materijal nastavljaju se sudariti i trljati, a materijal se kontinuirano drobi dok ne postigne određenu finoću, te se na kraju ispušta iz drobilice kroz sito da postane željeni proizvod. .
Druga teorijska hipoteza
Metode drobljenja Postoji pet glavnih metoda za mehaničko drobljenje čvrstih materijala, a to su ekstruzija, savijanje, cijepanje, brušenje i udarci. Prva četiri koriste statičku silu, a posljednja kinetičku energiju. U većini mašina za drobljenje, materijali se često drobe kombiniranim djelovanjem dviju ili više metoda drobljenja, poput strojeva za drobljenje. U giratorskoj drobilici, glavne primjene su ekstruzija, cijepanje i savijanje; u kugličnom mlinu glavna primjena je udar. I brušenje. Metoda drobljenja bira se prema fizičkim svojstvima materijala, veličini bloka materijala i potrebnom stupnju oplemenjenosti. Za tvrde materijale treba koristiti ekstrudiranje, savijanje i cijepanje; za lomljive materijale treba koristiti udar i cijepanje; za veće blokove treba koristiti cijepanje i savijanje; manji blokovi ili zahtjevi za veličinu čestica s malim pražnjenjem. Treba koristiti udar i brušenje. Ako metoda drobljenja nije pravilno odabrana, bit će teško zdrobiti ili pretjerano drobiti, a oboje će povećati potrošnju energije u procesu drobljenja.
Teorijska hipoteza tri
Potrošnja energije i teorija drobljenja. Velika količina drobljenja u industrijskoj i poljoprivrednoj proizvodnji troši mnogo energije. Međutim, u postupcima drobljenja većina energije koja se unese u mašinu za drobljenje pretvara se u toplinu, a mašina za drobljenje, cirkulirajući zrak i usitnjava Količina koju apsorbiraju materijali izravno korišteni za drobljenje materijala je vrlo mala: u strojevima za drobljenje općenito ne više više od 10%; u strojevima za brušenje često je manji od 1%. Stoga je, kako bi se smanjila potrošnja energije, potrebno odabrati odgovarajuće mašine za drobljenje, usvojiti ispravne metode rada, navesti najbolji omjer drobljenja i izlaz po jedinici vremena. U normalnim radnim uslovima, nivoi potrošnje energije u različitim rasponima oplemenjivanja su otprilike sljedeći: reakPrekid do 100 mm 3 ～ 4 kWh/tonu; RushZdrobite do 100 ～ 10 mm 5 ～ 6 kWh/tonu; ③Zdrobite do 10 ～ 0,125 mm 20 ～ 30 kWh/tonu; RushZdrobite na 0,125 mm 100 ～ 1000 kWh/tonu. Uzimajući za primjer opću cementaru, potrošnja energije mašina za drobljenje čini oko 10% ukupne potrošnje energije cijele fabrike, dok potrošnja energije njenih mašina za mljevenje čini oko 60%. Stoga se moraju poduzeti mjere za smanjenje pretjeranog drobljenja u procesu drobljenja kako bi se postigla svrha uštede energije.
Teorija usitnjavanja uglavnom se bavi proučavanjem odnosa između potrošnje energije i stupnja oplemenjivanja u procesu usitnjavanja. Budući da je operacija drobljenja izuzetno složen proces koji uključuje mnoge faktore, ne postoji univerzalno priznat jedinstveni zaključak u teoriji drobljenja, ali postoje samo još tri važne hipoteze. To su: hipoteza o području koju je iznio njemački Ritterlinger 1867. godine, koja je vjerovala da je pri usitnjavanju čvrstih materijala potrošnja energije proporcionalna novonastaloj površini; hipoteza o volumenu koju je German Kick iznio 1885. vjerovao je da geometrijski oblik Kada se slični materijali iste vrste razbiju na proizvode sličnih geometrijskih oblika, potrošnja energije je proporcionalna volumenu ili težini slomljenih komada; hipoteza o pukotinama koju su predložili Bond iz Sjedinjenih Država i Wang Rendong iz Kine 1952. godine.
Ove tri hipoteze imaju svoja ograničenja u praksi. Hipoteza o području pogodnija je za operacije mljevenja s veličinom čestica ispuštanja od 0,01 do 1 mm, a hipoteza o volumenu prikladnija je za operacije grubog i srednjeg drobljenja s veličinom čestica ispuštanja većim od 10 mm. Hipoteza o pukotinama leži između njih dvije i pogodna je za širok raspon operacija od srednje drobljenja do grubog brušenja.
